Književnik koji je književnost srčano živio

Dubravko Horvatić bio je, kako ističe Božidar Petrač, urednik njegovih Izabranih djela, svojevrsni enfant terrible hrvatske književne i kulturne scene. No još važnije od tog punokrvnog života i autorske vehementnosti u disputima o kulturi, Horvatić je bio plodan stvaratelj, pisao je poeziju, novele, romane, drame, putopise, književne, likovne i političke eseje te autobiografsku prozu. Ono što je posebnost velika je učenost – njegove knjige govore o vrsnom povijesnom, polihistorskom znanju te o dijalogu sa svjetskim književnostima.

Horvatić ističe da je njegova autobiografija napisana u njegovim djelima, ali su autobiografske zasade preinačene primjereno književnim zahtjevima. Stoga je važan baš tekst autobiografije u kojoj se govori o činjenicama iz autorova života koje su odredile i njegovo stvaralaštvo. Horvatić je rođen 1939. u Zagrebu, u obitelji pravnika. Očevo predratno antijugoslavenstvo i sudačka služba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj stajali su ga glave. Autor opisuje šok kad postaje svjestan da oca više neće vidjeti, zatim majčinu borbu da prehrani obitelj, piše o ljubavi prema knjizi koju mu je usadila majka, što je začetak njegove cjeloživotne posvećenosti književnosti. Horvatić je bio zaposlen u raznim institucijama, u DHK-u, Matici hrvatskoj. Poznavao je brojne političare, susreo se i s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, o kojem piše u svojim esejima. Premda je pisao i političku publicistiku, i bio zaokupljen temama nacije i politike, hrvatske političke zbilje, ipak nije mogao politički djelovati jer nije podnosio licemjerje i karijerizam. Horvatić je u tom smislu bio politički idealist.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

U Izabranim djelima biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti priređivač je napravio izbor poezije te izbor iz svih spomenutih žanrova u kojima se Horvatić ogledao, a za izvornike su, prema načelima biblioteke, uzete posljednje inačice objavljene za života autora, raspoređene prema kronološkom slijedu njihova prvog objavljivanja (u samostalnim zbirkama). Nalazimo u knjizi i bibliografiju izdanja djela Dubravka Horvatića te važniju literaturu o njegovu djelu, na kraju izdanja nalazi se i tumač imena i izraza i rječnik, a čitava knjiga obiluje slikovnim prilozima.

Bogat i razgranat opus

Što se tiče izbora novela, Petrač se usredotočio na novele iz tri zbirke: Dar gospodara tame (1987), Olovna dolina (1989), Đavo u podne (1993). Izdvojila bih Horvatićeve književne eseje, jer takav oblik eseja danas, kad smo premreženi metajezičnim tekstovima, nedostaje. Horvatić želi pisati o autorima koji su pomalo zaboravljeni, kao što je Musa Ćazim Ćatić, o Škurli, Bubalu, Lucijanu Kordiću, a niz tekstova posvećen je hrvatskim piscima koje određuje kao „nepostojeće“. To su Bonifančić, Marijan Matijašević i Vladimir Jurčić. Zanimljivo je da piše podosta o književnosti i likovnosti Herceg-Bosne (npr. o križnim putovima Josipa Turkovića u Hercegovini i Rami) te o sakralnoj i religioznoj umjetnosti, ali i o sukobima između Crkve i likovnih umjetnika u nas u poslijeratnom razdoblju. Horvatić je istraživao Herceg-Bosnu, njezinu prošlost, pa u Knjizi o Herceg-Bosni (1990) nalazimo sjajne putopise, živopisne opise Prozora, Rame, Duvna, Livna, Kupresa, Bugojna, Olova, Visokog, Brotnja. Autor u tim putopisima govori i o arhitekturi, crkvi, likovnosti, a posebno je nadahnuto pisao o krajolicima zapadne Hercegovine.

Horvatić je dosta pisao za djecu i mlade i nastojao im je na književan način predočiti povijest vlastita roda. Tako u romanu Katarina Kosača: povijesni roman za mladež iz 1983. romansira pripovijest o životu i posljednjim danima bosanske kraljice Katarine Kosača Kotromanić, a govori i o povijesnim događajima u 15. stoljeću, kada dolazi do propasti bosanskog kraljevstva i dolaska Turaka. U ovom se izboru ne nalaze djela iz književnosti za djecu, no treba spomenuti da je Horvatić i autor brojnih knjiga pjesama i priča za najmlađe čitatelje (npr. Stanari u slonu) te romana (Junačina Mijat Tomić) i slikovnica s povijesnim temama.

U instruktivnom predgovoru Petrač ističe kako je Horvatić u prvom redu pjesnik, čiji je opus prihvaćen kao klasični opus suvremenoga hrvatskog pjesništva. Već njegov prvijenac Groznica iz 1960. Antun Šoljan odredio je kao najbolji u nekoliko posljednjih godina. Šoljan ga naziva pripadnikom naraštaja hladnog rata, u čijoj se poeziji otkriva veza s krugovašima. Posebno je naglašena inspiriranost Eliotovom Pustom zemljom i Mihalićevim pjesništvom. Cvjetko Milanja istaknut će da je Horvatić proglašen razlogašem i prije pojave časopisa Razlog (1961–1968). U Groznici pjesnik govori o ubačenosti u strani svijet, o odbacivanju ustaljenih vrijednosti i slatkorječive sentimentalnosti. U pjesmama u prozi nalazimo i estetiku ružnoće, slike smrti i gnjilosti, tijelo je povezano sa slikom truleži, mravinjaka, flora dobiva oznake ljudskog tijela u propadanju („gubavo bilje“). Horvatić povezuje i anđeoski svijet s krajolicima puste i vlažne zemlje, te tako nastaju začudne slike ništavila i uzaludnosti. Nerijetko se spominju i razrušeni gradovi, slike postpovijesne, ne govori pjesnik samo iz pozicije jastva, nego govori o mi, o narodu i njegovu odnosu prema prošlosti, baštini i jeziku. Poziv na uništenje zapravo je želja za dokidanjem interregnuma: „uništite nas sa svim što su slagali preci, pretvorite nam tjelesa u gnjile krpe“. To je nelagodna pozicija subjekta koji nikamo ne pripada „mi koji nikome ne pripadamo stojimo sad ovdje kao krivi“, s usudom krivih za one koji su mrtvi, koji su „ispod kreča“.

Prizori iz zbirke Zla vojna iz 1963. koji govore o ratu bez imalo uljepšavanja veristički opisuju stapanje tijela sa zemljom: „A lice mi zarasta u gnjilež, u zemlju tešku i gnjecavu, crne mi pluća smežurana kao suhi orah, rebra cvatu gljivama i gnojna tekuć mi iz nutrine.“ I sve se to čini kao genealogija smrti, kao sudbina koju su donijeli preci, svijest o propasti, spaljeni gradovi, pusti predjeli, nigdina. „Znamo, ne postoji drugačija smrt, ovako su nam i preci pogibali.“ Iz naturalističkih pjesama ne prosijava svijest o optimalnoj projekciji, postoji tek „nemoć da se što promijeni“. Nema herojstva koje se ostavlja u nasljeđe potomcima, ni svijesti da će budućnost biti drugačija jer: „Na svim kulama zastave što nam smjeraju lomaču.“ Smisao vojevanja se rasipa, onaj koji vodi vojsku ostaje sam u brojnim bitkama bez ishoda. Pjesme napisane šezdesetih godina prošlog stoljeća govore o besmislu borbe, pa i grad koji se opsjeda, postoji li on uopće, ako da, on je neosvojiv, a ništa se ne mijenja, „zidine stoje kao i pred tisuću godina“. Zanimljiva je opreka grada i lirskog subjekta jer uz grad se vežu oznake praznine, pustoši, u sukobu s onim što više ne postoji lirski junak je tek uzaludni vojnik. Poezija koju ispisuje i jest nastala u relaciji prema tom razorenom svijetu, pjesma „hula i sveta“. Pjesnička je oporuka zanimljiva: „Riječi moja, budi tuđa budućem vremenu“. Pjesnik ne nudi smisao, niti vjeruje, niti želi da njegova riječ bude prepoznata u vremenima koja slijede. Jer ni u tim vremenima ne vidi se mogućnost bijega od usuda: „Tako stoljećima, i na kraju našega života uvijek biva užas što u istoj vojni ginu naša djeca.“ Svi su na kraju gubitnici, s koje god strane bili.

Kao suprotnost bezvremenu pojavljuje se motiv majčine blagosti u idućoj zbirci, Bedemu. U toj se zbirci pojavljuju uspomene, sjećanje na dane ljubavi i ispunjenosti, kada lirskog junaka nije razarao strah i sumnja: „Gdje su dani kada sam po svojoj volji ravnao svojom sudbinom, kad nisam bio ovca u stadu što oštri psi joj priječe drugi travnjak... ne usuđujem se misliti na sate kad nisam znao što je tjeskoba, na one sate kad lutao sam s tobom livadama...“ Ponovo se pojavljuje tuga, nitko ne diže glas, hrabrost je nestala, no unatoč tome, poezija ipak govori da još postoji snaga, želja za životom: „i ovi krhki moji prsti mogu se u oštre kandže pretvoriti“. Još uvijek postoji nada: „suho golo drvo / u prkosu će bijesno procvjetati“. Zemlja samu sebe razara, lirski junak je onaj „što svoga pada tek postaje svjestan“. Čitav taj ciklus oblik je suočavanja s vlastitom predajom, odustajanjem: „A sada se napokon moramo predati, sada je more presahnulo, duboko prostrano more. Naš brod stoji, alge drhte na vjetru kao trske, kao šume, kud pogled dopire stere se trulo bilje i mulj.“ Motiv puste, izobličene zemlje eliotovski je motiv, vrijeme više ne postoji kao dijakronija.

U idućoj zbirci, Crna zemlja (1970) Horvatić posvećuje jednu pjesmu toj temi, Postoji li uopće vrijeme. Domovina je zgažena, pjesnik dijeli bol s „crnom zemljom“. Ona ga prožima. Ostaje na kraju suočen samo s tim da ne postoji smisao nigdje osim u samome sebi „nikakav spas izvan sebe sama“. I stoga pjesme postaju unutrašnji monolozi u kojima se pjesnik propituje o vlastitom činjenju. Pritom Horvatić nipošto nije narcistički pjesnik koji se bavi isključivo svojim jastvom. U zbirci Bašćina iz 1982. nalazimo povezanost sa precima i zemljom: „...ali čitava ova zemlja / i krv što u bijesnoj nemoći još uvijek kroza me ruje“. Važan je materinski jezik, očuvanje „bašćinskog jezika“, ali i njegova izdaja: „ i sam već zaboravljam / staru materinsku riječ“. U toj se zbirci pjesnik referira na grčku književnost i mitologiju, ali i na staroslavensku baštinu.

Memento mori

Posebnost je Horvatićeve lirike memento mori, podsjećanje na čovjekovu smrtnost. Često spominje groblja, podsjeća na prolaznost, a maestralna pjesma Lubanja hiperbolička je metafora o povijesnim žrtvama. Slika raspukline na očevoj lubanji jest „slika koja me već stoljećima, stoljećima mori“. Književna kritika godinu 1988. ističe kao važnu za autora. Tada se u Naprijedovoj biblioteci pojavljuju Horvatićeve Izabrane pjesme s predgovorom Ante Stamaća, vrh autorova opusa. Premda se, ističe Petrač, za zbirke koje je Horvatić objavljivao od 1992. do 2001. govorilo da su odveć stvarnosne i referencijalne, treba uzeti u obzir da se u vremenu Domovinskog rata drukčije i nije moglo pisati. Brutalnost realnosti koja je okruživala sve nas sjajno je oslikana prikazom boli u pjesmi Ali to sam ipak ja. I u tim pjesmama iz 2001. autor se okreće „uvelim bićima“ koja sugovornike traže na grobljima: „jer oni koji su ti nekad bili utočište / sada su kosti u zemlji, na gradskim grobljima“.

Poezija Dubravka Horvatića otkriva svu dubinu njegova unutrašnjeg bića, krikove i bol, zanose i snove, sve što je dalo pečat jednom od najvažnijih književnih opusa u Hrvatskoj, u drugoj polovici prošlog stoljeća. Treba spomenuti još jednu važnu knjigu, a to je Bašćina, izdanje DHK-a iz 2016, a riječ je o izboru iz autorova pjesničkog opusa u povodu desetogodišnjice smrti, također u redakciji Božidara Petrača. Petrač ističe kako je pjesnikov stilem izgrađen na razradi starinskih listina i bajkovitih fraza, poslovične lapidarnosti i psalmičke ritmičnosti. Posebno su apostrofirane snažne pjesme koje tematiziraju Domovinski rat. Zasigurno je taj poetski izbor bio svojevrstan uvod za ovo opsežno izdanje, za Horvatićeva Izabrana djela, poseban događaj za hrvatsku kulturu. Nadajmo se da će trud biti prepoznat kako zaslužuje, jer riječ je i o velikom priređivačkom radu, kojim je Horvatićevo djelo sustavno predstavljeno. Generacijama koje slijede otvorena je mogućnost da se dalje bave i istražuju bogat opus književnika koji je književnost srčano živio, prožet dahom baštine i europske kulture.